Tema vijeka, makar u razvijenom svijetu, jeste da ljudi čeznu za tišinom, ali ne mogu da je pronađu. Buka koju stvara saobraćaj, neprestano pištanje telefona, digitalno oglašavanje u autobusima i vozovima, treštanje televizora čak i u praznim kancelarijama svakodnevna su pojava i ometaju našu pažnju. Ljudska rasa iscrpljuje sebe bukom i vapi za njenom suprotnošću—bilo da je to negdje u divljini, na prostranom okeanu ili nekom drugom mjestu gdje čovjek može da uživa u miru i da se koncentriše. Alan Korbin, profesor istorije na Sorboni, i Erling Kage, norveški istraživač, prisjećaju se u svojim djelima pustara Antarktika gdje su obojica pokušali da pobjegnu.

Ipak, kao što gdin Korbin navodi u svojoj knjizi „Istorija tišine“ („A History of Silence“), vjerovatno je da buke nema više u onoj mjeri kao što je ranije bio slučaj. Prije pojave pneumatskih guma, gradskim ulicama odjekivao je zaglušujući zvuk točkova sa metalnim obodom i zvuk udaranja potkovica o kaldrmu. Prije nego što su ljudsku pažnju zaokupili mobilni telefoni, u autobusima i vozovima mogla se čuti živa konverzacija između ljudi. Prodavci novina nisu samo mirno stajali i čekali da se novine same prodaju, nego su ih reklamirali iz sveg glasa, kao što su to radili i prodavci trešanja, ljubičica i svježe skuše. U pozorišnim i operskim dvoranama smjenjivali su se uzvici odobravanja i negodovanja. Čak se i na selima moglo čuti kako seljani pjevaju dok rade teške poslove. Danas ni toga više nema.

Ono što se promijenilo u odnosu na raniji period nije toliko vezano za intezitet buke, koja je bila prisutna vjekovima unazad, već za stepen ometanja pažnje kojim se zauzima prostor koji bi trebalo da bude ispunjen tišinom. Ovdje se javlja još jedan paradoks, jer kada tišina ispuni taj prostor—dubine borove šume, golu pustinju, iznenada ispražnjenu sobu—ispostavi se da ona prije čini ljude nervoznima nego što je dobrodošla. U tom trenutku strah počinje da se uvlači pod kožu; sluh instinktivno upija svaki zvuk koji odvlači od ove nepoznate praznine, bilo da je u pitanju pucketanje vatre, cvrkutanje ptica ili šuštanje lišća. Ljudi žele tišinu, ali ne u toliko velikoj mjeri.

Tema kojom se bavi današnje vrijeme, kakav je slučaj u razvijenim zemljama, jeste ljudska žudnja za tišinom i nemogućnost da se ona pronađe. Buka u saobraćaju, neprestano pištanje telefona, digitalne reklame u autobusima i vozovima, treštanje koje dopire sa TV prijemnika čak i u praznim kancelarijama, beskrajno nas tlače i ometaju. Ljudska rasa je izmučena bukom i žudi za njenom suprotnošću - bilo da se radi o odlasku u divljinu, kupanju u okeanu ili pak, povlačenju u osamu u cilju postizanja smirenosti i koncentracije. Alan Korbin, profesor istorije, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kag, norveški istraživač, prisjeća se pustoši Antarktika; obojica u potrazi za izlazom.

A ipak, kako gospodin Korbin ističe u "Istoriji tišine", po svoj prilici nema velike razlike u količini buke u odnosu na neki raniji period. Prije pojave pneumatskih guma, gradske ulice vrvile su od zaglušujućeg zveketa točkova sa metalnim okvirom i potkovica na kaldrmi. Prije perioda kada su se ljudi počeli svojevoljno izolovati korišćenjem mobilnih telefona, u autobusima i vozovima je brujalo od razgovora. Prodavci novina nisu samo slagali hrpe materijala, već su ih u ogromnoj mjeri reklamirali kao što to čine prodavci trešanja, ljubičica i svježe skuše. U pozorištima i operi klicanjem i dovikivanjem opaski stvarao se haos. Čak su i u selima seljaci pjevali u toku napornog rada. To sada nije slučaj.

Nije se u toj mjeri promijenio stepen buke na koji su se ljudi žalili i u prehodnim vjekovima, već stepen nemira koji okupira prostor koji bi tišina mogla zaposjesti. Javlja se još jedan paradoks, jer u onom trenutku kada ga ona zaista i zaposjedne - duboko u borovoj šumi, goletnoj pustinji, iznenada napuštenoj sobi - često će prije prouzrokovati uznemirenost nego dobrodošlicu. Strah se prikrada; uho se instinktivno grčevito pridržava za bilo kakav zvuk, bez obzira da li je u pitanju pucketanje vatre, poj ptica ili šuštanje lišća, nešto što će ga izbaciti iz kandži ove nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ipak ne u toj mjeri.

Tema našeg doba, makar u razvijenom svijetu, je da ljudi žude za tišinom, a ne mogu da je pronađu. Grmljavina saobraćaja, neumorno pištanje telefona, digitalni razglasi u autobusima i vozovima, televizori koji trešte čak i u praznim kancelarijama, sve to je beskrajna artiljerija buke i ometanje. Čovječanstvo samo sebe iscrpljuje bukom a čezne za njenom suprotnošću – bilo u divljini, u prostranstvu okeana ili u nekom skloništu posvećenom miru i koncentraciji. Alen Korbin, profesor istorije, piše iz svog utočišta u Sorboni, a Erling Kage, norveški istraživač, iz svojih sjećanja na pustinje Antarktika, gdje su obojica pokušali da pobjegnu.

A uprkos tome, kako g. Korbin ukazuje u "Istoriji tišine", danas vjerovatno nema ništa više buke nego što je nekad bilo. Prije automobilskih guma punjenih vazduhom, gradske ulice su bile pune zaglušujućeg klopota točkova s metalnim paocima i udaraca konjskih potkovica o kamen. Prije dobrovoljnog izgnanstva u svijet mobilnih telefona, autobusi i vozovi su odzvanjali od razgovora. Prodavci novina svoje zalihe nisu ostavljali na nijemim gomilama, već su ih oglašavali najjačim glasom, isto kao što su to radili i prodavci trešanja, ljubičica i svježe pastrmke. Pozorište i opera su bili haos uzvika odobravanja i negodovanja. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok su orali. Danas ne pjevaju.

Ono što se promijenilo nije toliko nivo buke, na koju su se prethodna stoljeća takođe žalila, već nivo ometanja, ometanje zauzima prostor u koji bi tišina mogla da se probije. I tu se nazire još jedan paradoks, jer kad se probije – u dubini borove šume, u goloj pustinji, u iznenada ispražnjenoj sobi – često se pokaže da izaziva nervozu umjesto da je dobrodošla. Uvlači se strah; uvo se instinktivno lijepi na bilo šta, bilo to pucketanje vatre ili poj ptica ili šumorenje lišća, što će ga sačuvati od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ipak ne previše.