Who cast that first fateful tomato that started the La Tomatina revolution? The reality is no one knows. Maybe it was an anti-Franco rebellion, or a carnival that got out of hand. According to the most popular version of the story, during the 1945 festival of Los Gigantes (a giant paper mâché puppet parade), locals were looking to stage a brawl to get some attention. They happened upon a vegetable cart nearby and started hurling ripe tomatoes. Innocent onlookers got involved until the scene escalated into a massive melee of flying fruit. The instigators had to repay the tomato vendors, but that didn't stop the recurrence of more tomato fights—and the birth of a new tradition.
Fearful of an unruly escalation, authorities enacted, relaxed, and then reinstated a series of bans in the 1950s. In 1951, locals who defied the law were imprisoned until public outcry called for their release. The most famous effrontery to the tomato bans happened in 1957 when proponents held a mock tomato funeral complete with a coffin and procession. After 1957, the local government decided to roll with the punches, set a few rules in place, and embraced the wacky tradition.
Though the tomatoes take center stage, a week of festivities lead up to the final showdown. It's a celebration of Buñol's patron saints, the Virgin Mary and St. Louis Bertrand, with street parades, music, and fireworks in joyous Spanish fashion. To build up your strength for the impending brawl, an epic paella is served on the eve of the battle, showcasing an iconic Valencian dish of rice, seafood, saffron, and olive oil.
Today, this unfettered festival has some measure of order. Organizers have gone so far as to cultivate a special variety of unpalatable tomatoes just for the annual event. Festivities kick off around 10 a.m. when participants race to grab a ham fixed atop a greasy pole. Onlookers hose the scramblers with water while singing and dancing in the streets. When the church bell strikes noon, trucks packed with tomatoes roll into town, while chants of "To-ma-te, to-ma-te!" reach a crescendo.
Then, with the firing of a water cannon, the main event begins. That's the green light for crushing and launching tomatoes in all-out attacks against fellow participants. Long distance tomato lobbers, point-blank assassins, and medium range hook shots. Whatever your technique, by the time it's over, you will look (and feel) quite different. Nearly an hour later, tomato-soaked bombers are left to play in a sea of squishy street salsa with little left resembling a tomato to be found. A second cannon shot signals the end of the battle. | Ko li je bacio taj prvi sudbonosni paradajz koji je započeo ,,La tomatina’’ revoluciju? Uistinu niko ne zna. Možda je to bila antifrankovska pobuna ili karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji ove priče, za vreme festivala ,,Los Gigantes’’ (parada ogromnih papirnih lutaka), lokalci su želili da naprave gužvu ne bi li privukli malo pažnje. Pojavili su se pored obližnje tezge sa povrćem i počeli da bacaju zreli paradajz. Nedužni posmatrači behu uključeni, a onda je događaj eskalirao u masovni metež letećeg voća. Inicijatori su morali da nadoknade troškove trgovcima paradajzom ali to nije obustavilo ponavljanje paradajz tuča – i rađanje nove tradicije. U strahu od razuzdane eskalacije, lokalne vlasti su propisale, ublažile pa onda uspostavile niz zabrana 50-ih godina. 1951. lokalci koji su prkosili zakonu bili su hapšeni sve dok javni protest nije pozvao na njihovo oslobađanje. Najpoznatije oglušivanje o zabrane paradajz tuča dogodilo se 1957. kada su proponenti održali podrugljivu sahranu paradajzu uključujući i kompletnu službu i kovčeg. Nakon 1957. lokalne vlasti su odlučile da se privole, donesu par zakona i prigrle šašavu tradiciju. Iako je paradajz zauzimao glavnu ulogu na sceni, nedelja proslava dovela je do konačnog zatvaranja. To je slavljenje svetaca pokrovitelja grada Bunjol, Device Marije i Svetoj Luja Bertranda, uz ulične parade, muziku i vatromete u veselom španskom stilu. Da biste prikupili snage za predstojeći događaj, služena je legendarna paelja na veče bitke, uključujući Valensijsku porciju pirinča, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja. Danas, ovaj razuzdani festival je poprimio prihvatljivije oblike. Organizatori su išli čak dotle da su počeli uzgajati posebnu vrstu bljutavog paradajza samo za svrhe tog godišnjeg događaja. Festivali počinju oko 10 sati ujutro kada bi učesnici jurili da zgrabe šunku pričvšćenu na vrhu masne motke. Posmatrači prskaju pentrače vodom dok igraju i pevaju ulicama. Kada zvono crkve oglasi podne, kamioni paradajza se dokotrljaju u grad, dok usklici ,,pa-ra-dajz’’, ,,pa-ra –dajz’’ dostižu krešendo. Onda, uz ispaljivanje vodenog karambola glavni događaj može početi. To označava zeleno svetlo za gađanje i bacanje paradajza u unakrsnim paljbama protiv ostalih učesnika. Bacači paradajza u dalj, precizni strelci, i zakucavanje sa male razdaljine. Bez obzira koju tehniku imali, kad se tuča završi izgledaćete (i osećati se) prilično drugačije. Skoro sat kasnije, bombarderi okupani paradajzom ostaju da se igraju u moru gnjecave ulične salse od nečega što je nekada podsećalo na paradajz. Drugi pucanj karambola označava kraj borbe. |