Who cast that first fateful tomato that started the La Tomatina revolution? The reality is no one knows. Maybe it was an anti-Franco rebellion, or a carnival that got out of hand. According to the most popular version of the story, during the 1945 festival of Los Gigantes (a giant paper mâché puppet parade), locals were looking to stage a brawl to get some attention. They happened upon a vegetable cart nearby and started hurling ripe tomatoes. Innocent onlookers got involved until the scene escalated into a massive melee of flying fruit. The instigators had to repay the tomato vendors, but that didn't stop the recurrence of more tomato fights—and the birth of a new tradition.
Fearful of an unruly escalation, authorities enacted, relaxed, and then reinstated a series of bans in the 1950s. In 1951, locals who defied the law were imprisoned until public outcry called for their release. The most famous effrontery to the tomato bans happened in 1957 when proponents held a mock tomato funeral complete with a coffin and procession. After 1957, the local government decided to roll with the punches, set a few rules in place, and embraced the wacky tradition.
Though the tomatoes take center stage, a week of festivities lead up to the final showdown. It's a celebration of Buñol's patron saints, the Virgin Mary and St. Louis Bertrand, with street parades, music, and fireworks in joyous Spanish fashion. To build up your strength for the impending brawl, an epic paella is served on the eve of the battle, showcasing an iconic Valencian dish of rice, seafood, saffron, and olive oil.
Today, this unfettered festival has some measure of order. Organizers have gone so far as to cultivate a special variety of unpalatable tomatoes just for the annual event. Festivities kick off around 10 a.m. when participants race to grab a ham fixed atop a greasy pole. Onlookers hose the scramblers with water while singing and dancing in the streets. When the church bell strikes noon, trucks packed with tomatoes roll into town, while chants of "To-ma-te, to-ma-te!" reach a crescendo.
Then, with the firing of a water cannon, the main event begins. That's the green light for crushing and launching tomatoes in all-out attacks against fellow participants. Long distance tomato lobbers, point-blank assassins, and medium range hook shots. Whatever your technique, by the time it's over, you will look (and feel) quite different. Nearly an hour later, tomato-soaked bombers are left to play in a sea of squishy street salsa with little left resembling a tomato to be found. A second cannon shot signals the end of the battle. | Ko je bacio taj prvi sudbonosni paradajz koji je pokrenuo La Tomatina revoluciju? Zapravo niko ne zna. Možda je to bila pobuna protiv Franka ili karneval koji se oteo kontroli. Prema najpopularnijoj verziji priče, tokom festivala Los Gigantes (ogromna parada sa lutkama od kasirane hartije) koji se održao 1945. godine, lokalni meštani su pokušavali da stvore gužvu kako bi privukli pažnju. Nabasali su na kolica sa povrćem u blizini i počeli da bacaju zreli paradajz. Nevini posmatrači su se umešali sve dok scena nije eskalirala u veliku opštu tuču sa letećim plodovima. Podstrekači su morali da plate nadoknadu prodavcima paradajza, ali to nije sprečilo da se tuče sa paradajzom opet ponove— kao ni rađanje nove tradicije. Plašeći se eskalacije nemira, vlasti su donele zakon, zatim popustile, pa ponovo vratile niz zabrana tokom 50-tih godina dvadesetog veka. Godine 1951., lokalni meštani koji su prkosili zakonu su uhapšeni sve dok nisu oslobođeni na zahtev javnog mnjenja. Najpoznatija drskost prema zabranama za paradajz dogodila se 1957. godine kada su predlagači održali podrugljivu sahranu paradajzu sa kovčegom i povorkom. Posle 1957. godine, lokalna vlast je odlučila da izbegne udarac, postavila je nekoliko pravila i prigrlila šašavu tradiciju. Iako paradajz zauzima centralnu scenu, nedelja festivala vodi do konačnog odlučujućeg obračuna. To je proslava svetaca zaštitnika Bunjola, Device Marije i Sv. Luis Bertranda, sa uličnim paradama, muzikom i vatrometom u veselom Španskom maniru. Da biste nagomilali snagu za predstojeću gužvu, uveče uoči bitke se služi epska paelja koja predstavlja slavno Valencijsko jelo od pirinča, morskih plodova, šafrana i maslinovog ulja. Danas, ovaj nesputani festival ima neku meru reda. Organizatori su otišli toliko daleko da odneguju posebnu vrstu bezukusnog paradajza samo za ovaj godišnji događaj. Slavlje počinje oko 10 sati prepodne kada se učesnici trkaju da uhvate šunku koja je prikačena na vrh masne šipke. Dok pevaju i igraju na ulicama posmatrači vodim iz creva prskaju verače. Kada crkveno zvono odzvoni za podne, kamioni krcati paradajzom se uvezu u grad, dok melodija „Pa-ra-dajz, pa-ra-dajz!“ dostiže krešendo. Zatim, uz paljbu vodenog topa, počinje glavni događaj. To je zeleno svetlo za gnječenje i lansiranje paradajza u sveopštem napadu protiv drugih učesnika. Bacači paradajza na velike razdaljine, ubice koje ciljaju direktno u metu i šutevi udice srednjeg dometa. Bez obzira na tehniku, kada se sve završi izgledaćete (i osećaćete se) sasvim drugačije. Skoro sat vremena kasnije, bombaši natopljeni paradajzom ostaju da se igraju u moru kašaste ulične salse u kojoj se može naći veoma malo onog što bi podsećalo na paradajz. Drugi hitac iz topa označava kraj bitke. |